Jesen na mom pragu.

Skupljanje jabuka u obiteljskom voćnjaku.

Evo nam i listopada. Vrijeme kad je u livadama šarenilo divljeg cvijeta u nijansama jeseni, a poljski puteljci se vijugaju prema nekim dalekim maglovitim dolinama. Stvarno se čini kao da je vrijeme da se smjestimo u toplinu svog kutka, pripremimo svijeće, ubacimo malo čari cimeta u svoj kakao i započnemo pripremu mramornog kolačića. Ovi su dani ispunjeni polaganim jutarnjim povjetarcem. Lanene zavjese polako se njišu s jedne strane na drugu. Rana jutra prati vjetar, šuštanje lišća i nešto žućkastih nijansi u krošnjama drveća. Ima nešto u načinu na koji dijelovi jutarnje tame i svjetla stvaraju sjene u kuhinjskom kutu i kako moj keramički, bijeli svijećnjak stoji uspravno sa svojom žutom svijećom. Postoji taj meki, gotovo crveni sjaj koji se pojavljuje iznad mog kuhinjskog stola, grleći suho cvijeće i jesenji vijenac iznad stola. Uskoro će svanuti hladnija jutra, a iznad nas će letjeti jata divljih gusaka.

Zahvalna sam na toplini svog malog doma, za moju šalicu napunjenu čajem od limuna i đumbira, za onu vunenu deku na našem kauču. Zapalila sam svijeću na bijelom kuhinjskom stolu u svom bijelom svijećnjaku. Polako treperi i pruža neki mir i tišinu. Nekoliko svježih udisaja zraka na mom balkonu. Volim taj prohladni zrak koji prolazi mojim tijelom i priprema ga za novi dan. Prije mjesec dana ovdje su bile posude sa začinskim biljem, sada su osušene i znam da će doći vrijeme, dan kada ću opet presaditi neke biljke i unijeti ih unutra. Samo ne danas. Danas slavim jesen i izdvajam malo vremena za svoju obitelj i za sebe. Prije nego što se dan nastavi, možda jedno ili dva poglavlja omiljene knjige. Par riječi u dnevniku zahvalnosti. Tri. Pet. Ili možda čak šest danas. Šest malih trenutaka, šest malih stvari na kojima sam danas duboko zahvalna. Moj mališan lagano korača prema meni i sjeda mi u krilo. Još uvijek pospanih očiju gleda van u krošnje koje se njišu na vjetru. Završavam s pisanjem dnevnika i sada ćemo zajedno popiti šalicu čaja. Zatim doručak. Malo zapečene zobene kaše možda? Ili palačinke s borovnicama i chia sjemenkama? Ili kruh s maslacem i medom? Ipak će biti zapečena zobena kaša. Nakon toga, malo maženja, priča ili dvije i idemo u jutarnju šetnju. Ili možda vožnja biciklom.

Prešli smo cestu i otišli na vožnju biciklom uz rijeku. Hladan je dan danas. Imam svoj pleteni džemper na sebi. Moj mališan sjedi iza mene umotan u toplinu svoje male tamnoplave jakne i žutu kapicu. Prolazimo niz cestu i gledamo neko dvorište puno jabuka. Te male krošnje sada su ispunjene grimizno crvenom bojom. Voljela bih sada imati u rukama pletenu maminu košaru i jednostavno provoditi sate pod tim drvećem ubirući jabuke sa svojim dječačićem. Imam jednu savršenu ilustraciju kod kuće, spremnu da je uramim za neki zidni kutak. To je ilustracija obitelji koja bere jabuke na nekom jesenjem brežuljku, ispod kojeg se kotrlja magla i mirno stoji crvena kuća s bijelim prozorima. Svi likovi su u toplim džemperima s košaricama u rukama i oko njih se njiše suha trava. Moja omiljena ilustracija mog omiljenog godišnjeg doba. Idemo mi dalje niz cestu. Ponovno prelazimo cestu i bicikliramo pokraj gradske knjižnice. Svjetla su upaljena. Prozori su ukrašeni nekim papirnatim lišćem kao izraz dobrodošlice jeseni, pretpostavljam. S tim starim prozorima i divovskom, crnom, visokom ogradom, širokim stepenicama i starinskim rukohvatom, knjižnica izgleda kao scena iz jesenskog filma. Mislim da ću večeras pogledati "Imaš poštu". Nakon nekoliko prijelaza i velikog bijelog mosta stigli smo na drugu stranu rijeke. Hodali smo kroz travu, brali grančice i igrali se njima, gledali ptice kako lete s jedne grane na drugu, skupljali smo žireve i kamenčiće. Ovdje su krošnje duboke zelene boje s nešto smeđih nijansi. Nakon nekog vremena prisutnosti, zahvalnosti za ove trenutke zajedništva polako se vraćamo našem domu.

Vratili smo se kući. U naš mali gradski stan. Obožavam taj udoban stan ispunjen našim malim sitnicama i uspomenama na zidu dnevnog boravak. Volim taj mali kutak sa sivim krevetićem mog mališana. Iako on u njemu nikada ne spava. A onaj bijeli zid iznad njega ispunjen ilustracijama koje nam griju srce, vezom koji sam napravila za svog mališana i malom drvenom kućicom za ptice kao pozivnicom za maštu. I s mojom ljubavlju prema jednostavnom i malom životu dan se nastavlja. Danas ćemo pripremiti rolice s cimetom i uživati u njima uz toplu kavu. Idemo u još jednu, popodnevnu šetnju, a zatim se vraćamo ponovno kući. Večeri su sada hladnije. Sunce napušta nebo nešto ranije. I mjesec sjaji jače nego prije dva tjedna. Noćni povjetarac otvara balkonska vrata i ispunjava naše sobe svježim zrakom. Hladnim, ali svježim zrakom. Pomoći će nam da bolje spavamo. Ponovno palim svijeću, ovaj put na našem drvenom stolu s tragovima bojica u dnevnoj sobi. Zatim, šalica čaja i nekoliko čitanja iste slikovnice prije spavanja za mog mališana. Trenutno čitamo "Jesen male guske" Elli Woollard. To mi je najdraža slikovnica trenutno, ispunjena prekrasnim ilustracijama jesenskih pejzaža. I tako prolazi još jedan dan.

I tijekom ove večeri, kao i brojnih drugih, sjetit ću se jeseni u mom domu iz djetinjstva. I dok mi ta sjećanja teku u mislima, voljela bih uskočiti u sestrine zelene čizme, obući svoju zelenu jaknu i krenuti u polja i šume. Voljela bih vidjeti te seoske brežuljke između kojih sam odrastala. Vidjeti kućice smještene u tišini iza šume, ušuškane u tom, skoro nestalom, ljetnom lišću. Volio bih vidjeti malene srne kako prelaze iz šume u mali šumarak pun tamno zelenih borova. I stati između redova,, otkinuti malu zimzelenu grančicu koja će zamirisati moje prste i moj put naprijed tim krivudavim stazama. Vidjeti tu jutarnju maglu kako se s brda kotrlja prema dolini. Čuti našu kobilu kako trči kroz travu prema voćnjaku. Voljela bih provesti svoja jutra na trijemu u papučama i toploj vestici, sa šalicom čaja u rukama i zvukovima sela koji tiho izmiču. Ali uskoro, ponovno ću posjetiti taj topli obiteljski dom i skoro ću s tog trijema okom potražiti jato divljih gusaka na tmurnom nebu. I jednog dana ću imati trijem, brda i doline s valovitom maglom u jesenskim jutrima. Za sada sam tu, između ovih malih gradskih zidova. Za sada ćemo pronalaziti vrijeme za jesenske šetnje s druge strane rijeke, promatrajući male kućice ušuškane među drvećem i konje koji trče na jednoj farmi. Jesenske večeri provest ćemo crtajući krugove grančicama na obali rijeke. Bit ćemo u našim malim čizmama i našim pletenim puloverima. Naći ćemo neka skrivena blaga, neke riječne školjke, žireve, kamenčiće i kestenje koje ćemo donijeti kući. I sve to će biti doista lijepo. I ispunjeno ljubavlju.

Nekako, dok smo prolazili kroz tu travu još jutros, šetajući, moj mališan i ja, dok smo se jutros biciklom vraćali kući, s lišćem u rukama osjećala sam se kao na razglednici. Jesenskoj razglednici koju bih stvarno voljela imati na svom stolu. I u tim sam se trenucima sjetila što znači pronaći čaroliju. Čarolija je između tih isprepletenih ruku, između tog lišća i grančica, između onih grimizno crvenih krošnji u onom dvorištu pored kojeg smo se prije mnogo sati vozili biciklom, između ove naše male kuće i neke tamo daleke kućice na nekom brežuljku koja čeka baš nas. Svi ovi trenuci, sva ova mjesta, mjesta su koja nas čine onim što jesmo.