Tragovi jeseni. Umijeće sporog življenja na selu.

Stara pletena vestica, glinena vaza pronađena kod bake i suho poljsko cvijeće.

Tu su svježa i prohladna jutra ispunjena šuštanjem lišća i zvukom sove u večernje sate. Nema ptičje pjesme ispred mog prozora ovih jutara. Pretpostavljam da i ptice sada vole toplinu svog gnijezda ovih posljednjih nekoliko dana. Bilo je samo jedno jutro kad me rano probudio nepoznati pjev ptice koji je dopirao iz obližnje krošnje trešnje. Ostala su jutra bila prilično tiha i mirna. I svako sam jutro rado prihvaćala topline svoje dekice i svog kreveta s mojim djetetom ušuškanim pored mene. Zahvalna sam na sićušnim bljeskovima žute i kestenjaste boje koji dopiru kroz stakleni prozor. Budim se, ležim još malo u krevetu, a zatim odlazim u kuhinju, umotana u bež džemper koji sam posudila od sestre i u debelim vunenim čarapama. Osjećam miris meda i maslaca dok se spuštam niz stepenice. Mama i tata uvijek rano ustaju, pa mama već sprema šalice čaja u kuhinji i grije kruh za rani doručak. Osjećam se kao djevojčica, gledajući je, baš kao prije mnogo godina kad nam je sve to pripremala prije odlaska u školu. Nakon silaska niz stepenice, zapalila sam svijeću, izašla van na taj svježi, magloviti zrak i zatim preuzea šalicu toplog čaja s kuhinjskog stola. Šipak za tatu, menta za muža i jedan čaj od đumbira za mene. Mama pije kavu. Nakon tih trenutaka zajedničkog sjedenja, ispijanja toplih napitaka iz naših šalica, odlazim gore, sjedam na staru, drvenu stolicu, izvlačim svoj dnevnik i olovku te pišem dnevnik zahvalnosti. Zahvalna sam za ljude oko sebe, za te malene ruke na mom krilu, za šetnje livadom i krajolike ispunjene smeđim lišćem, za mamino kuhanje. I za puno malih trenutaka.

U to vrijeme su se već probudili i moji sestra i brat. Kuća je puna stepenica, škripe našeg starog poda i tutnjanja iza svakog ugla. Baš kao kad smo bili mali. I mojim mislima i srcem prolazi nekoliko trenutaka uspomena. Niz cestu se bude i polja i šume. Ptice lete iz jednog šumarka u drugi, lisice, zečevi i srne polako se kreću pašnjacima i livadama. Stajati sam u toj maglovitoj dolini i slušati te jutarnje zvukove života podsjeća vas zašto je život uistinu dragocjen. Uz te vijugave staze nalazi se mali borov šumarak. Svake godine sve viši i viši. Idemo u kratku jutarnju šetnju uz taj šumarak i uz šumu. S druge strane staze prostire se velika livada sada osušenih tamno smeđih, bordo crvenih i tamnoljubičastih boja. Stabljike su visoke, blizu jedna drugoj sa sitnim cvjetovima nalik perju na vrhu. Još su ljepši u večernjim satima, kada među njima počne treperiti zalazeće sunce. Naše jutarnje šetnje uglavnom su ispunjene tišinom. Nekoliko riječi, nekoliko kratkih razgovora, ali volimo taj mirni prostor koji nam pruža priroda. Moja sestra u crnom džemperu, hoda uvijek nekoliko koraka ispred mene, sa svojim uvojcima koji poskakuju uz izlazeće, zlatno sunce među visokim i osušenim vlatima trave. Ja, umotana u bež toplinu svog džempera, s mališanom na boku i nekoliko ideja za stvaranje nečega u svojim mislima. Ostatak ovih jutara bio je ispunjen hranjenjem kokoši, konzerviranjem hrane, čišćenjem košara i drvenih kutija koje sam pronašla, posjećivanjem naših starijih, skladištenjem uroda iz polja i voćnjaka. Jednostavni trenutci pripreme za ove nadolazeće, kestenjaste, svježe, jesenske dane.

Sovsko jezero.

Ovo su bili posljedni dani rujna. Prekrasan kraj rujna, stvoren ovdje, među brežuljcima i dolinama. Danas smo išli u šetnju do jezera s mojom sestrom, našim obiteljskim prijateljima, mojim mužem i mališanom. Pješačili smo kroz šumu. Izmjenjivali su se udari vrućine i hladnoće, pa smo često skidali i ponovno oblačili džempere i jakne. Put kojim smo hodali ujedno je i Križni put. Predstavljaju ga male drvene kućice s izrezbarenim postajama. Tako smo se orijentirali, tako smo znali koliko smo blizu vrha. No, oko jedanaeste postaje skrenuli smo na drugu stazu i došli do jezera stazom kojom prolaze stada ovaca i drvosječe. Na jezeru smo proveli tri sata, razgovarajući, šetajući drvenom šetnicom, na ljuljačkama, skupljajući žireve i pričajući zanimljive priče. Vratili smo se istim putem. Bili smo umorni, mališan je zaspao u nosiljci, a na kraju puta sjeli smo u auto i krenuli kući na topli ručak.

I večeri su tihe ovih nekoliko zadnjih dana. Sa istih staza kojima smo jutros hodali mrak se brzo ušuljao kroz drvene prozore. Sve te njive, livade i pašnjake brzo je ovio mrak i udari nekog glasnog vjetra. Ljeti su večeri bile ispunjene lepršanjem šišmiša, cvrkutom lastavica i glasovima ljudi u noćnoj šetnji. Sada je ulica ispunjena tišinom, svjetlima u prozorima, zavijanjem pasa i hukanjem sova. Zapravo, hukanjem naše bijele sove. Ona je ovdje, u mom domu iz djetinjstva već godinama. Kad god je vidim kako leti, sjetim se Harryja Pottera, kako sjedi na svom velikom, kamenom prozoru u Hogwartsu sa svojom sovom u tom velikom, čeličnom kavezu. I mislim da bi sova bila i moj izbor. One su znatiželjna bića, budna istražuju svijet polja i livada u tami, dok smo mi u već dubokom snu. Još uvijek ne znamo gdje joj je točno dom, koja šupljina i koje drvo predstavlja njen pravi dom. Vidimo je kako leti iz naše staje, s onih visokih, drvenih greda, ali negdje drugdje joj je pravo mjesto, negdje blizu.

Čizme moje sestre. Stara košara.. Osušene hortenzije.

I sada ležim, u sobi punoj uspomena s pogledom na naš mali voćnjak u kojem bih kao djevojčica sjedila, igrala se, brala cvijeće, penjala se na trešnje i promatrala veliki svijet brda i dolina preda mnom. To je bio moj veliki svijet u to vrijeme. Mislim da još uvijek jest. Još uvijek mi je dovoljan. Nema potrebe za više. Dok ležim u ovom krevetu, razmišljam o tome kako sam lako pronalazila mir i usporavanje ovih dana. Dani ispunjeni jednostavnim stvarima i malim pričama. U tim danima jednostavnih priča, usporila sam i prepoznala pravu svjetovnu ljepotu. Vraćajući se jednostavnim trenucima, stvaramo mjesto za uspomene, mjesto koje donosi neku drugačiju, istinsku radost. Ti trenuci žive u nama, koliko god daleko od mjesta na kojima su stvoreni mi sada bili.