O mojoj ljubavi prema šetnjama.

Šeta kroz polja žutih nijansi. I ova sićušna ruka koja drži svoj prvi klas.

Najdraže mi je lutati poljima i otkrivati jesenje staze dok mi svježi zrak prolazi uz obraze, a stidljivo sunce proviruje kroz guste krošnje visokog drveća. Korak po korak, slušajući pucketanje suhih grančica pod nogama i zvuk krila velikih orlova. Kad zastanem, čujem nevjerojatno glasno lepetanje njihovih prekrasnih krila i ples koji stvaraju s blagim vjetrom. U dolini poljsko cvijeće polako poprima neke nove, tamnije boje i približava se svom tlu. Brda se njišu visokom travom, a jeleni lagano šetaju u daljini. Staza kojom sada hodam ističe se žutom i smeđom bojom, ljubi gusti šumski prolaz i nestaje u njegovim dubinama. A nakon šume, dočekuje nas širina mekih smeđih polja, bijelih, visokih listova nepoznatog cvijeća i drveća koje je sada, čini se, na još većoj udaljenosti jedno od drugog. U tim prostranstvima lijepih polja staza se više ne raspoznaje. Duša poželi sjediti među visokom travom koja se njiše i gledati bijele oblake koji se čine bliži tlu nego ikad prije. Mir je jedino što ovdje nalazim, prirodna tišina ispunjena ljepotom krila, šuštanjem lišća i jeseni koja se šulja već usnulom dolinom.