Priča tri riječne školjke.

Naša godinama stara drvena kutija. S blagom iz naših malih avantura.

Ponekad je potrebno proživjeti naizgled obične i svakodnevne trenutke koji će nas podsjetiti da su ti trenuci najveći od svih. Već nekoliko toplih večeri ispunjavamo svoje vrijeme kupanjem u rijeci i malim igrama u pijesku. Već neko vrijeme osjećam kako je teško ne razmišljati o svakakvim životnim brigama, koje na kraju krajeva nisu važnije od jedne obiteljske vožnje biciklom do rijeke. Ponekad poželim odustati od kupanja u rijeci, od sporih koraka po mokrom pijesku i izgradnje malih pećina sa svojim mališanom u blizini rijeke koja se glasno mreška. Sve to jer u glavi imam milijun zadataka i dnevnih odluka za koje smatram da su važnije od svega. No kad koračam tim pijeskom i dok gradim tu malu pećinu promatrajući njegove sićušne prste u pijesku shvatim da niti jedan zadatak nije važniji. I svaki put to iznova shvatim tek kad ugledam njega na toj riječnoj obali, mog mališana kako mirno i zamišljeno sjedi na komadu nasukanog debla i čvrsto držeći svoje isprepletene sićušne ruke promatra svijetlost valova. Takvo maleno biće na tom velikom komadu debla ispred ovog velikog svijeta. U tom trenutku shvatim zašto sam sjela na svoj bicikl i izabrala ovaj put. Shvatila sam zašto nisam ostala očistiti kuhinju i obrisati podove. Izabrala sam ono što mi donosi pravu vrijednost. Sve ostalo ću pronaći i stići nešto kasnije.

Osjećaj krivnje što nisam očistila kuhinju niti oprala podove, što nisam oprala rublje vjerojatno će uvijek postojati negdje u mojim mislima. Ali to je to. To je sve u mojim mislima. Sad znam da imam mogućnost i volju izabrati nešto meni važnije. Odmaknuti se od te krivnje i tih misli. Postaviti sebi neke granice. Mi kao roditelji, kao majke, tu smo da omogućimo sebi i svojoj djeci usvajanje sporijeg tempa života. Možemo im omogućiti da nas ne promatraju u svakodnevnoj žurbi i pod stresom. Shvatila sam da se ne želim bojati načina na koji provodim dane, pogotovo s djetetom. Ne želim listati ove stranice života, njegovog života i stvarati mu brzo djetinjstvo. Ne želim sjediti na ovom mjestu za nekoliko godina i žaliti što nisam bila dovoljno tamo, na toj obali rijeke. Znam da mogu pronaći hrabrosti učiniti stvari drugačije, učiniti ove svakodnevne trenutke veličanstvenim, poniznim trenucima koji ispunjavaju moje i njegovo srce. Ne možete planirati te čudesne trenutke.

Stoga svakodnevno usporavam. Koliko god mogu. I ove večeri hodali smo obalom rijeke držeći se čvrsto za ruke. Pronašla sam sitne, tamnosmeđe školjke i stavila ih u njegovu plavu kantu. Napravila sam jezerce u pijesku i gledala svog mališana kako uzbuđeno i znatiželjno baca kamenčiće u njega. I bila sam zahvalna. Tako zahvalna. Zahvalna jer mogu živjeti ovaj život. I svi ti naizgled obični mali trenuci. Trenuci koje ću uvijek nositi sa sobom, trenuci koji su postali uspomene. Postali su priča. Njegova i moja mala priča. Priča koju ću mu ispričati za nekoliko godina, s ove tri male školjke u rukama, možda baš na toj obali obojenoj zalaskom sunca.