Priča o domu.

Moj najdraži zid u našem stanu. Napravila sam mali galerijski zid pun naših jednostavnih i posebnih trenutaka. Tu su i neke sitnice i podsjetnici koje smo s putovanja donijeli u ova četiri zida.

Dom. Dio naše duše. Mjesto gdje najviše nalazimo utjehu. Čuvam tako lijepa sjećanja na svoj dom iz djetinjstva, na slaganje cvijeća s majkom na kuhinjskom stolu, čitanje bajki ispred vatre koja lagano treperi, na majku dok reže svježe naranče, na pripremanje soka od bazge u ljetnim danima, na nas troje kako trčimo po jesenskom trijemu jer se želimo oprostiti od jata divljih gusaka. Sjećam se koliko smo voljeli sjediti umotani u udobnu deku sa šalicom toplog kakaa nakon divljih vožnji saonicama, koliko smo obožavali donositi cvjetne vijence iz naših šetnji livadama i plesti ih u malene vjenčiće... Ne sjećam se stvari koje smo imali u kući, ali sjećam se onoga što je budilo utjehu, toplinu i lijepa sjećanja na sve nas zajedno. Sjećam se onih stvari koje koristile iz godine u godinu, imale svrhu i značile tradiciju. To su najčešće oni predmeti koji i danas nose te priče.

Sada imam svog mališana kraj sebe. I sve što želim je stvoriti i probuditi u njemu tako lijepe uspomene na nas i naš dom. Odrastajući tamo između brežuljaka i livada, odrastala sam u želji za takvim životom. Ali život nije tako tekao. Postala sam supruga, a potom i majka. Majka malenom djetetu koje još uvijek nema priliku stvarati svakodnevne avanture pod starom smokvom ili među divljim cvijetom livade, već u našem malom gradskom stanu. Ovdje se susrećemo s prirodom u našim šetnjama i u našem vremenu na balkonu među glinenim posudama za bilje. Prije sam bila tužna, frustrirana i nezadovoljna svojim domom. Posvuda sam nalazila nesavršenosti i željela sam kuću na selu što je prije moguće. Ali majčinstvo me jako promijenilo, kao i ostale teške promjene u životu. Shvatila sam da će sve doći na svoje mjesto i da moja kućica na nekom brežuljku za sada mora pričekati.

Još uvijek želim takav život. Ali naučila sam da je moj mali dom ispunjen uspomenama, njihovim stvaranjem i da ga imam priliku voljeti jer sam ga i stvorila. Svojim putem jednostavnosti sada pronalazim ljepotu i udobnost u jednostavnim stvarima koje moj dom čine domom. Ranojutarnje sunce koje proviruje kroz kuhinjski prozor, prostiranje svježe posteljine na krevetu, škripavi koraci po našem starom drvenom podu, miješanje jutarnje kašice, zviždanje kotlića na starom štednjaku, stavljanje bundeva u košaru kao podsjetnik da tog dana treba skuhati toplu juhu, prigušivanje svjetla lampe kad padne noć i vunene čarape spremne za jesenske šetnje. Okrhnuti tanjuri na kojima jedemo omiljeni kruh od banane, male police s posloženim knjigama, veliki šator od plahti usred dnevne sobe spreman za igru, moje voljene svijeće od pčelinjeg voska i omiljeni bijeli keramički svijećnjak, češeri, školjke i kamenčići koji stoje u maloj ladici pisača kao podsjetnik na naše drage sezonske avanture. Ne trebam niti želim savršenstvo u svom domu. Želim priče i sjećanja. Razbacane igračke, košare s dječjim knjigama, tragove bojica na stolu, otiske prstiju na staklu prozora, odjeću koja čeka na hrpi, mrvice keksa u našem tepihu. Sve je to nešto što stvara naš dom. Dom je mjesto gdje se povezujemo i cijenimo ono što već imamo. Što god se događa vani, unutra uvijek možemo pronaći nešto neosporno umirujuće i jednostavno.

Pročitaj još:

• Usporavanje na selu. Pročitaj više o našim danima između brežuljaka i dolina.

• Čitaj više o stvaranju jednostavne garderobe. Ovdje.

• Saznaj više o načinima prakticiranje jednostavnosti.

• Moju prvu priču možeš pročitati ovdje.