Zapisi s mora.

Naš jutarnji pogled. Hodanje po malim drvenim palubama.

Da smo došli malo ranije imali bismo duže dane što bi nam pružilo više vremena za istraživanje i kasne šetnje. Zalazak sunca protegao bi se u kasnu večer dajući nam više dnevnog svjetla za laganu šetnju plažom, promatranje malih valova morske vode, udisanje mirisa soli, traženje odraza neba na sjajnim, gotovo prozirnim vodenim površinama. Ali evo nas tu baš sada. Voda je dovoljno topla za kupanje i uživanje te potragu za šarenim morskim staklom i bijelim školjkama. Dovoljno je toplo za šetnje u lanenim majicama i kratkim hlačama, za noćne šetnje i gledanje svjetla na vodi. Jesen će uskoro stići. Strpljivo je čekam. Sunce izlazi ranije, mjesec ranije počinje sjati, a mi malo ranije idemo u šetnje. Ispred našeg privremenog doma rasprostrle su se široke grane maslina i tu pod tim dugim granama moj mališan provodi trenutke u igri grančicama i sitnim dugačkim lišćem. Rujanska svjetla trepere među njima, a zalasci sunca su dugi i predivnih boja. I znam da povratkom kući jutra će odjednom postati maglovita i lišće će postati tamnozeleno, zatim žuto, smeđe i tamnocrveno.

Odlučili smo na ovo putovanje ponijeti jednu veliku putnu torbu, minimalan broj odjeće, par slikovnica i nekoliko igračaka za našeg dječačića. Lanene košulje, po jedan džemper, lanene kratke hlače i po jedan par dugih hlača, haljine, suknje, majice, papuče i tenisice. Slikovnica o pronalaženju puža u vrtu i obnavljanju prijateljstva, te još jedna o odlasku male divlje guske na dug put prema toplijim krajevima. Drvene bojice u ručno šivanoj torbi (koju sam na brzinu sašila dan prije odlaska), par listova tvrdog papira, maleni traktor, dva drvena zvrka i omiljena igračka koju mališan uvijek nosi u svojoj ruci, figurica malog psa. Uz to, naravno, lopatica i mala posuda za skupljanje školjaka na plaži. Za sebe sam odlučila ostvariti put prema morskim daljina bez knjiga, s više prisutnosti i odmora. S više traganja za jednostavnošću.

Ritam naših šetnji ovdje je miran i tih. Često zastanemo i radoznalo promatramo noćne valove i krugove u vodi koje stvara slijetanje naših kamenčića na površinu. Tu i tamo čujemo cvrčke, dolazak i odlazak čamaca i udaranje vesla što visi s napuštenog crvenog čamca. Hodamo po drvenim mostićima i divimo se ljepoti konopa zavezanih za male betonske stupove.

Jutra provodimo na plaži, kupamo se, tražimo kamenčiće i školjke, šetamo u plićaku i vozimo se pedalinom. Pri ulasku u more voda djeluje hladno, no već nekoliko poteza dalje more toplinom grli tijelo. Okrećem se na leđa i lebdim, jednostavno puštam da me voda pokreće dok gledam vedro nebo. Kamenje na obali je raznobojno i čvrsto položeno jedno uz drugo kao da se međusobno štiti od velikih valova. Crno s bijelim točkicama, smeđe sa žućkastim prugama, briljantno okruglo bijelo, savršeno okruglo crno, ružičasto, zelenkasto plavo. Kad god uzmeš neki u ruke, prekrasno je i želiš ga zadržati kao uspomenu. A kako ostajemo pri odluci da ne kupujemo suvenire, mislim da će kamenčići i školjke postati podsjetnici na ovu ljetnu pustolovinu.

Jednog jutra kada su najavili kišni dan, odlučili smo otputovati brodom do Dubrovnika. Pokupio nas je mali putnički brod, crvene boje sa žutim prugama i lijepim smeđim drvenim krovom. Motor čamca je bio glasan, ali to nije smetalo mom mališanu koji je dio puta prespavao. U povratku nas je pokupio isti brod i ovaj put smo prelazili more prepuno divljih valova. Padala je kiša, nebo je postalo tamno sivo, a valovi su odlučili pokazati svoju brzinu i moć pod tim tamnim nebom. Čuli smo valove kako zapljuskuju brod i poskakivali smo na svojim sjedalima. Na bijelim sjedalima sjedilo je još najmanje deset putnika. Na povratku, pramac broda bio je ispunjen glasnim razgovorom (zbog bučnog motora broda i zvuka uznemirenih valova) pet starijih gospođa koje su s džemperima na ramenima, kovrčavom kratkom kosom, šalovima oko sebe vratovima i osmjesima na licima, podijelile neke životne priče. Lica su im djelovala sretno i ispunjeno, a oči pune dugog života i brojnih uspomena. U trenutku sam se mogla zamisliti na tom sjedalu, u debelom tamnoplavom džemperu i iste frizure kao sada, kako gledam u valovito more, slušam zapljuskivanje valova i uživam u životu sada i ispred sebe. U tom trenutku moje mašte, moj maleni dječak spavao je u mom krilu, čvrsto me držeći za majicu tom malom nježnom rukom. Tu i tamo kap morske vode sletjela bi mu na obraze, a ja bih ih prstom nježno, gotovo neprimjetno uklonila. Zamišljajući sebe kao staricu, zamišljala sam i njegov život, njegovo djetinjstvo i odrastanje. Život u kojemu prije svega želim biti potpuno prisutna, te da voditi jednim putem gdje pravu vrijednost nosi jednostavnost, skromnost i dobrota.

Uvijek smo u traganju za jednostavnošću i nekim pričama, ovdje gdje se susreću i isprepliću more, nebo i obala. Zaista mogu reći da je traženje jednostavnosti i trenutaka poput pronalaska male čarolije. Ovaj put sam pronašla čaroliju u koracima morskom vodom i držanju te male ruke, u našim džepovima punim školjki, šarenih kamenčića i zelenog morskog stakla, u primjećivanju ribica koje plivaju u moru oko nas, na sitnim jarko crvenim usnama namazanim sladoledom, u crtanju našim drvenim bojicama ispod prugastog suncobrana, u glasnom i razdraganom smijehu mog djeteta dok drži noge u valovima, dok hoda po škripavom drvenom mostu i lelujavoj morskoj površini ukrašenoj zalaskom sunca. Do sljedećeg puta, do nekih novih stanica negdje ovdje na liniji gdje se more susreće s nebom i njih dvoje s obalom. A sada ću potražiti mir uz svjetlo svijeće, grimizno crvene jabuke u košari, šetnjama livadom i rolicama s cimetom.