Sve što me pronašlo ovdje pored mora.

Sutra se vraćam kući. Let iznad mora, preko planina i nazad u naš mali gradski stan. Gdje jesen već ostavlja otiske prstiju po brdima i dolinama, na našem balkonu, između riječnih valova i hladnog pijeska, među granama smokve i unutar naša mala četiri zida. Bili smo ovdje, na obali mora, u Cavtatu već tjedan dana. Ovdje su nas zatekli zajedništvo, tišina, mir, jednostavnost, prisutnost i nove uspomene. A između tih blaga, između šetnji ispod širokih grana i pronalaska oblutaka na obali, između smijeha i dugih razgovora, pronašle su me i neke jednostavne, sitne stvari. Neke neočekivane, neke koje sam već poznavala.

Pogled na planinu i grane masline pronalaze me svako jutro. Nad planinom se kotrljaju oblaci, a sunce sja s njom. Svako jutro, bez obzira na vrijeme, bili su ovdje, čekali u svom miru i samoći. Jedno sam jutro udisala svjež, gotovo jesenski zrak na tom balkonu s tim pogledom. Brojna jutra smo se moj mališan i ja igrali s njegovom figuricom malog psa ispod osunčanih grana masline. Jednostavno, jedno s drugim, u potpunoj prisutnosti.

Ova prugasta košulja, ova platnena torba i moje najudobnije sandale. Sve ih jako dobro poznajem i nisu bile jedna od onih neočekivanih stvari koje su me zatekle na ovom morskom tlu.. Već su bile dio moje ljetne pojednostavljene garderobe. Ali nalazile su me svaki dan iznova. Nosila sam ovu košulju i ove sandale u našim dugim šetnjama po Cavtatu, u našim jutarnjim posjetima pekari, u našim šetnjama sa sladoledom u ruci, u našoj vožnji brodićem prema Dubrovniku, u našim svakodnevnim aktivnostima na obali. Ova torba je služila za spremanje svježeg peciva i kruha, za naše ručnike, igračke za pijesak i ostale potrepštine, za pelene i boce za vodu.

Ovi čamci. Zatekli su me u svakoj šetnji, gotovo uvijek u svom laganom njihanju s jedne strane na drugu, vezani za ovaj mol. Ovdje smo s njima provodili trenutke tišine i mira, smijali se nakon zabavnih trenutaka i prepričavali stare uspomene, trenutke igre i promatranja, gledali u more i široka jedra, imenovali sve po tisuću puta, držali malene ruke svog mališana i bili zahvalni na svemu tome.

Najdraži pronalazak.

Ovaj mjedeni starinski svijećnjak. Jedne večeri odlučili smo ući u malu trgovinu starinama. Pod trgovine je bio ispunjen starim slikama, drvenim automobilima, glinenim posudama i šalicama, izrezbarenim drvenim kutijama, ogledalima, pletenim košarama za piknik, zdjelama za nakit, prekrasnim vlakovima poput onog iz filma Ubojstvo na Orient Expressu, drvenim žlicama i komadima namještaja. Pronašla sam malo zvono zanimljivog ovalnog oblika s detaljima poljskog cvijeća. Ali odlučila sam mu se samo diviti. Moj mališan je pronašao starinski zeleni autić koji mu je suprug odlučio kupiti. I onda me među svim tim draguljima pronašao mali mjedeni svijećnjak. Ovakav sam tražila dvije godine, jer sam htjela neki korišteni s tragovima vremena. Sada je ovdje. Konačno.

Napokon sam pronašla ono što sam željela za galerijski zid u našem domu.

Ovaj bijeli kameni križ. U stanu imamo malu, jednostavnu zidnu galeriju. S našim obiteljskim crno-bijelim fotografijama, malenim bijelim čamcem s našeg medenog mjeseca, mojim tkanjima i dijelovima ispletenih košarica. Sve je u bijelim, crnim i smeđim nijansama. Godinama sam tražila jednostavan, bijeli, kameni križ. I konačno sam ga pronašla. Dovoljno mali, dovoljno jednostavan za jednostavan dom. U preslatkoj, maloj trgovini u Cavtatu zvanoj Škatulica. Puna je umjetničkih slika, kamenih posuda za ulje i maslac, velikih i malih spužvi koje vise sa stropa na dugim konopima, drvenih posuda, jutenih vreća lavande i smilja, staklenih boca s raznim uljima, suhim voćem i lijepo umotanim čokoladama. Unutra je sve prekrivenom kamenom od poda do stropa, a strop je ukrašen osušenim buketima cvijeća i bilja. Kad nešto kupite, pažljivo zamotaju predmet u papirnatu vrećicu i zavežu uzicom od ratana. Sve je čarobno.

Ova platnena torba za bojice. Sašila sam ju dan prije našeg putovanja. Željela sam nešto praktično i malo kako bismo mogli bojice nositi posvuda sa sobom. Ponekad smo ju koristili, a ponekad smo bili toliko zauzeti bacanjem kamenčića u more ili znatiželjnim šetanjem da smo i zaboravili na bojanje. Međutim, uvijek nas je pronalazila kada je trebalo.

Ovo raznobojno kamenje. Uvijek na plaži, između valova se kotrljaju i slažu jedan do drugoga. Ponekad skrivaju i pokoju školjku ili komadiće morskog stakla. Bili su dio naših morskih igara, vrtjeli su nam se među prstima dok smo odmarali ispod prugastog suncobrana te su stvarali čarobne kružne valove na površini slane morske vode dok smo ih bacali u svojim šetnjama tijekom toplih večeri.

Ovo široko stablo masline. Jer me zateklo u pravom trenutku kada sam trebala mjesto tišine i samoće da podojim svoje dijete. Osigurala nam je zaklon od sunca i mirno mjesto daleko od ostalih uzvanika na svadbi kojoj smo tog dana prisustvovali.